videocluboscar - Daniel Day-Lewis o filmu There Will Be Blood (2007)

Daniel Day-Lewis se često opisuje kao jedan od najtalentovanijih i najutjecajnijih glumaca svoje generacije. Otkako je postao primjećen uz Mela Gibsona i Anthonyja Hopkinsa u filmu The Bounty, on nastavlja da opravdava svoju reputaciju u filmovima poput My Beautiful Laundrette i The Unbearable Lightness of Being prije nego što je ispred nosa Toma Cruisea dobio Oskara za ulogu Christyja Bountyja u filmu My Left Foot. Od tada, nikada se nije mnogo odmakao od titule najboljeg glumca godine zahvaljujući ulogama u filmovima The Last of the Mohicans, In the Name of the Father, The Boxer i The Gangs of New York. U svom najnovijem filmu, on glumi nemilosrdnog američkog naftaša na prelasku vijeka u There Will Be Blood Paula Thomasa Andersona.

Sa kakvim izazovima ste se suočili prilikom snimanja There Will Be Blood?
Izazov je zapravo uvijek bio isti, a to je da se priča ispriča što je najbolje moguće.

Koja je bila vaša reakcija dok ste prelistavali scenario i vidjeli toliko strana bez dijaloga na početku filma?
Bilo je divno, zapravo. Ja imam paradoksalni odnos prema jeziku, s obzirom da dolazim iz kuće u kojoj je jezik bio veoma važan. Okretao sam stranicu za stranicom i pomislio: Bilo je nešto skoro bezobrazno u vezi toga, ali divno i istinsko, i prije svega djelovalo je kao istina da je život čovjeka u toj situaciji mogao biti otkriven na taj način da saznate sve o njemu bez ijedne progoverene riječi. Zapravo, taj dio je mnogo duži u scenariju i kao takvog smo ga snimali, tako da bi bez montaže trajao i do 30 minuta. Bila je to prava uvertira.

Postoji puno potencijalnog materijala za istraživanje za ulogu Daniela Plainviewa. Koliko ste daleko išli u tome?
Ne tako daleko, osim što sam pročitao knjigu ("Oil!" Uptona Sinclaira). Prvih 150 strana vas uvodi u svijet naftnih polja u to vrijeme, i postoji puno detalja o svjetu naftaša i istraživača ruda. Drugi dio knjige je više analiza konflikta između radne snage i rukovodstva. Upton Sinclair je bio veoma posvećen socijalista i nevjerovatno je kako je uspio da preživi u Americi u to doba.
Proučavao sam život Edwarda Dohenyja (američki naftni tajkun s prelaska vjeka) tek toliko da saznam neke glavne detalje o njegovom životu. Nevjerovatan je podatak da je Los Angeles zapravo zasnovan na gnojivu, ukoliko pogledate fotografije iz tog perioda. To je bila šuma naftnih bušilica sa malim kućama koje su bile uglavljene između njih. Da ste u to vrijeme živjeli u jednoj od tih kućica, kad biste izašli na trijem vidjeli biste rijeke sirove nafte kako teku ulicama. Vaša djeca bi se igrala u tome. Takav je bio svjet, i Los Angeles je izrastao iz toga i zasnovan je na takvom zemljištu. Doheny je bio jedan od glavnih likova koji su doprinjeli izgradnji tog grada, tako da u gradu postoji ulica Doheny. Posljednjih nekoliko scena smo snimili u vili Doheny koja je, u svakom smislu, kao piramida, kao građevina koju je faraon izgradio za svoje vlastito uništenje. Zanimljivo nešto.

Da li ste posjetili neke naftne platforme?
Ne. Bilo je tračeva da ću izgraditi naftnu bušotinu na polju iza moje kuće u Kantri Viklou, ali moram reći da sam pritom pomislio: 'To nije loša ideja, mogao bih i probati!' Ali uzevši u obzir da radim puno, osjećam da su me toliko puta pogrešno protumačili da više nema smisla govoriti o tome.

Odakle potiče Plainviewov glas?
Nisam ga zasnovao ni na kome posebno. Rekao bih da su mi jednom ili dvaput rekli da ih podsjeća na Johna Hustona. Nisam znao šta sam tražio, i koliko god mogu, trudim se da ne razlažem čovjeka na različite djelove, fizičke, duhovne ili vokalne. Skoro uvjek radim na glasu, ali trudim se da to ne izolujem od drugih djelova.

Film sadrži neke nevjerovatne snimke. Da li su neki od njih mogli biti snimljeni samo jednom, kao požar naftne bušotine? Ili ste ih mogli snimiti iz više pokušaja?
U tom slučaju, ne. Zapravo, ni ne znam koliko je pokušaja bilo dozvoljeno za paljenje te bušotine. Svi smo mislili da prvo treba da uradimo nešto drugo jer je postojala samo ta jedna bušotina koja je bila središte našeg svjeta koji je Jack Fisk izgradio za nas. Na neki način, nismo željeli da je izgubimo. Znali smo da ćemo osjećati nedostatak te prelijepe stvari, ali povrh svega, bio je to veliki rizik. Imali smo da ispričamo veliku priču, raspored nam je bio 60 dana, što nije malo, ali nije ni puno. Tako da nismo imali kuda nazad ukoliko bismo tu bušotinu pogrešno zapalili. Ali imali smo sjajnog momka po imenu Steve Cremin, koji je nekim čudom bivši profesionalni teniser, i koji je, hvala Bogu, sve dobro odradio.

Da li je odnos oca i sina u filmu na neki način odraz vašeg odnosa sa ocem, ili vašeg odnosa sa sinom?
Moj odnos sa ocem bio je mnogo manje složen nego što biste vi pretpostavili. On je bio samo čovjek kog nisam uspio da upoznam, tako da ne postoji ništa složeno u vezi toga. Zapravo, toliko sam bio suviše zaštitnički nastrojen prema tom mladom čovjeku koji glumi mog sina, da je bilo trenutaka kada je morao da me otresa kao da sam dosadni komarac ili tako nešto. (smijeh) Dobro smo se slagali. Sprijateljili smo se i prije nego što smo počeli da snimamo film i u jednom trenutku sam osjetio da moram da mu objasnim kako stoje stvari. Rekao sam: 'Za nekoliko dana snimati ćemo film i ja ću prema tebi biti ponekad grub...' Ali on me je pogledao kao da sam lud i rekao: 'Zašto mi to govoriš?' Ja sam mu rekao: 'Jel znaš da te volim?', na šta je on odgovorio: 'Znam, pusti me na miru.' Na taj način me on oslobodio instinkta da budem previše zaštitnički nastrojen prema njemu.

Tu je bio i Paul Dano, kog znate od ranije...
Da, znam Paula od ranije i mnogo mi se svidio u filmu Rebecce Miller. Nikada zapravo nismo govorili, i nikad ga nisam upoznao zapravo jer nas je put odveo u različitim pravcima. On je prećutno shvatio, kao i ja, da je bilo važno da se držimo na distanci. Ali poslije toga smo se upoznali malo bolje i svidio mi se kao glumac i mislim da je on nesumnjivo jedan od najperspektivnijih mladih glumaca u trenutku.

Ima li još nekih kojima se divite?
Ima ih nekolicina... Emile Hirsch i Ryan Gosling. Ne znam da li je Ryan stariji, ali manje-više su generacija, i sjajni glumci. Ali bio sam oduševljen mišlju da ću ponovo raditi sa Paulom. Zapravo, prvo smo za ulogu Elija imali drugog glumca i poslije tri ili četiri tjedna snimanja uvidjeli smo da to jednostavno ne ide i da moramo probati sa drugim glumcem. To je jedini put u životu da smo tijekom snimanja morali da biramo drugog glumca i da ponovo snimamo neke scene što ne bih poželio nikome.

Koliko gledate filmove kada ih ne snimate i koliko poznajete redatelje? Da li su redatelji ti koji vas privuku filmu ili je sve u scenariju?
U početku, to je scenario. Ali u ovom slučaju, svakako sam znao mnogo filmova Paula Thomasa Andersona i mnogo sam mu se divio. Naročito zbog njegovog posljednjeg filma Punch Drunk Love. Tako da je sama ideja da radim s njim bila intrigantna. Svakako, da sam pročitao scenario i da me svjet koji je on stvorio nije privukao, iz poštovanja bih mu rekao: 'Nađi nekog drugog, jer ti ja ne mogu pomoći.' Ali privukla me ideja da radim s njim. Gledam puno filmova kada ne radim jer volim da budem u tijeku. I jednostavno volim da gledam filmove.

Ostali Interview-i:

Francis Ford Coppola o filmu Youth Without Youth (2007)
Nicole Kidman o filmu The Golden Compass (2007)
Brad Pitt o filmu The Assassination of Jesse James by the Coward Robert Ford
Ang Lee o filmu Lust, Caution (2007)
Scarlett Johansson o filmu The Nanny Diaries (2007) (i još mnogo čemu)
Matt Groening o filmu The Simpsons Movie (2007)
Michael Moore o filmu Sicko (2007) (i još mnogo čemu)